|
|
| < | ožujak, 2009 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
~~~Remember when we used to look how the sun sets far away?
And how you said: "This is never over"
I believed your every word and I guess you did too
But now you're saying : "Hey, let's think this over"~~~
If we'd go again
All the way from the start,
I would try to change
The things that killed our love.
Is there really no chance
To start once again?
I'm loving you.
~Ja znam da vrijeme ne voli heroje i da je svaki hram ukaljalo! Al' meni, eto, ništa sem nas dvoje nije valjalo!~
Shot at 2007-07-04
I remember little things you hardly ever do... :)
Shot at 2007-07-04
Shot at 2007-07-04
Shot at 2007-07-04
Tell me why,
I don't know why it's over.....
~..I remember shooting stars, the walk we took that night..~
I hope your wish came true, mine betrayed me!
Oh, this night is too long...
I have no strength to go on...
No more pain, I'm floating away...
Through the mist I see the face
Of an angel, who calls my name...
I remember you're the reason I have to stay.....
I CAN'T SAY GOODBYE, HAVE TO MAKE IT RIGHT!
Zarobljenik mašte... zarobljenik dječijeg intuzijazma... Zarobljenik morskoga plavetnila i krvavog neba... zarobljenik svoje osobne karakterne nepreciznosti. Zarobljenik stvarnoga u nestvarnim količinama i nestvarnoga u nedovoljnim količinama. Zarobljenik nezadovoljenog momenta i beskrajnog treptaja oka koji se kupa u vlažnim kapcima neostvarenih snova. Zarobljenik svijeta bez snova i života. Zarobljenik otkucaja sekunda i odbrojavanja stotinki do beskrajnog puta kojim valja koračati van zarobljeništva. Zarobljenik od sanjarskog zarobljeništva... ZAROBLJENIK...~Vanki~...
Shot at 2007-07-06
The child without a name grew up to be the hand...
To watch you, to shield you or kill on demand!
The choice he´d made he could not comprehend...
His blood a grim secret they had to command...
While Your Lips Are Still Red Lyrics
Otkucaji sekunda mjere mi puls dok se bezbrižno igram u pješčaniku svojeg najboljeg prijatelja-sjene... Ali nakon nekog vremena moram pokupiti kantice i lopatice, te se pokazati... daleko... doći do sviju... prosuti sposobnosti pred perfekcioniste da osjete moje moći ili ne moći-ovisno kako ih dožive... strah nije mjesto za to!
Kao I Jučer sanjao sam te
ruke su mi bile na oltaru mojih pobuda
zaronjene stijene plaču
svjetlost počinje tihim mijenjanjem mojih pobuda
kao i jučer
iza zavjese
možda na mom licu nađes tragove sjećanja
možda ne razumijes
ali
volim te
krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom
da materijaliziram nemoguće snagom poruke
razuzdanost histriona blisko odzvanja
neka drugi broje križeve
kao i jučer
iza zavjese
ono sto me stalno plaši zvuči poznato
mozda ne razumiješ
ali
volim te
gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest
ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suviše
stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg
moglo je biti proslo stoljeće
kao i jučer
iza zavjese
zamisli da brdo slika putuje svemirom
mozda ne razumiješ
ali
volim te.
Ako dođeš mi ti, ako svratiš, neka bude kao slučajno....
I nek' bude dan.... za bivše ljubavnike, noć je teren opasan...
Na vratima još, novim dečkom se pohvali..reci da sretna si ko nikada...
Kao prijatelj loš...... mojoj sujeti podvali.........daj mi do znanja da se ne nadam...
SRCE MI LOMI, DUŠU RAZBOLI, TO MOŽEŠ SAMO TI...
TO ME NIŠTA NE BOLI...SAMO TE MOLIM, NEMOJ ME ŽALITI.......
NISAM TI PRIJATELJ NI BRAT...DA SVOJE MI TAJNE PRIČAŠ TI...
AL MOGU TI, KAD GOD ZATREBA...PONOVO BITI-LJUBAVNIK.....
Ovo je krenulo jednom beznadnom ljubavlju... velikom i prvom vjerojatno...
Svi prije i svi poslje tada su bili pogrešni... vjerojatno... Do jednoga...
Ne želim ovo zatvoriti... jer bi bilo zatvoreno jednom beznadnom ljubavlju...
Koja je uz to i veoma pogrešna... vjerojatno...
Toliko suluda i nestvarna... toliko loša... i otužna...
osuđujuća mejbi......... sa drugih stajališta...
da kažem osuđivana??
Ništ'... bila sam prevelika grešnica da dozvolim buđenje te sulude ljubavi
A bojala sam se prije nego što sam tako loše pogriješila
Tako da sad opet gubim, po ko zna koji put... vjerojatno. ;))))
ALI NEMA VEZE-ŽIVOT IDE DALJE...!
Vrte li se točkovi mog bicikla?
Heh... konačno malo privine sreće...pa onda ode i ista...... ali hvala Bogu, ovo prolazno se lako preboli........ zarastu kao rana koju smo dobili u djetinjstvu... ma kojem djetinjstvu.. koju smo dobili prije desetak dana :D... Možda ga više i ne volim. To jest-jesam. Ali ne na isti način..... nakon svega-ZNAM DA ME JE VOLIO.... okej ne svuiše, al taman dovoljno da krišom uzdiše.... hehe...... ma........ to je bila ljubav za pamćenje. ZAUVIJEK-ipak to znači nešto... ZAUVIJEK PAMTITI-jer hoću sigurno......... nije lako sve to zaboraviti, a na sreću, ni ne želim..... ko zna.... možda se jednom i sretnemo... tamo gdje prestajem ja, gdje počinješ ti, gdje stali smo mi...... bit će to lijep susret nadam se ;) plava djevojčica.... velikih smeđih očiju.... možda malo punašna.... i jedan dečko.... lijepog lica, crne kose.... malo punašnijeg od curice :D ''pa gde si ti, baš sam ovih dana hteo da te zovnem''.... :) I prisjetit cemo se da smo rekli ZAUVIJEK..... i shvatit da je ZAUVIJEK-pa makar samo unutra.... u nama...... u uspomenama...... ne brini se......
Ponekad je dovoljan jedan trenutak da shavitš da se ne želiš lagati čitavu vječnost trenutaka uzastopno...
Nikad ne reci nikad... no, ne reci ni uvijek uvijek...
Uvijek budi tu za sebe kad si si potrebna jer se nikada nećeš izdati...
Jaši na vjetru...
Igraj se s valovima...
Spavaj na mjesecu...
Živi svaki dan ne kao da ti je posljednji... već se uči biti ono što jesi...
I kad je najteže, shvaćaj da ne možeš pobjeći od sebe...
...i natjeraj okolinu da se privikne...
Teško je!-U biti, najteže... ALI IZAZOV!
-Ali nikada i nemoguće...
~On te ume, on te shvata... on te voli poput brata... daje ti sigurnost sreću i dom... AL U KAVEZU OD ZLATA...~
~Kao ptica na mom dlanu skakućeš... priznaću ti zašto volim proleće, podelit ću i ovu noć sa zvezdama... prekrit ću te nebom kad budeš zaspala...~
VIDI ME SADA... DAL SAM ONAJ KOJEG SJEĆAŠ SE... TU SAM NA PUČINI, TAMO GDJE JOŠ UVIJEK ČEKAM TE... neću te nikada zaboraviti.
..."U Grčkom se, na primjer, duša zove pneuma, a to je opet blisko nazivu za pluća, organ za disanje, ali i nazivu za neke mnogo banalnije stvari koje imaju veze sa zrakom, na primjer za-pneumatike. I u nas se, uostalom, za onaj dio lopte, ili za onaj dio kotača u koji dolazi zrak, dugo govorilo-dušica. I eto do čega smo došli; Ispada da je naša duša, koja troši zrak, zapravo nalik na pneumatike, ili, ako hoćete, na nogometnu loptu. To dakakao ne znači da je zrak njezin jedini sadržaj, ali to svakako znači da on jest najvažniji čim je duša po njemu i ime dobila, a iz njega proizlaze i sasvim ozbiljne posljedice. Proizlazi, naime, najprije to da se duša, onda kada je jako prožeta emocijama, nekako prazni; da postaje manja, kao što se automobilska guma spljošti, a lopta prestane odskakati. Zato je treba dopunjavati zrakom što brže i što bolje, pa zato uvijek i uzdišemo kad smo uzbuđeni, pumpamo da nam duša ne klone i da ne ostanemo bez nje. Proizlazi, nadalje, da se razne duše prazne i gube na težini zbog različitih razloga: jedne od ljubavi, druge od žalosti, treće od treme, četvrte od zlobe ili mržnje, pete od ganuća...
Za svaku od njih, hajde da budemo malo patetični, postoji na cesti, ili-Igralištu života, nekakav TRN koji ih može probosti ili ispuhati, a zbog kojeg je potrebno brzo ponovno pumpanje, ako već ne i krpanje..."
I baš kad pomislite kako na satu Hrvatskog jezika može biti puno zanimljivije, a vi se bavite interpukcijom i ispravljanjem nečijh namjernih greški, shvatite kako se zanimljivosti nalaze u slučajno odabranom lijepom tekstu, iako se ja još uvijek ne slažem s činjenicom da je naša duša nogometna lopta :) Ja sam je uvijek zamišljala kao leteća zrnca prašine =) GGGHHHAAA (ali ja imam bujnu maštu)
Kao veliki balon... Koji se odjednom raspukne. I nema te više. Na ovom šarenomse svijetu. Stane li mi svijet na dlan? STANE... I SVIJET... I SVE. ONDA KAD TO ŽELIM... I KAD MOGU PODNIJETI TEŽINU. Stane mi sve na dlan... moj dlan je toliko velik... da se svatko posluži njime. I zauvijek tu. Bitno je voljeti. I davati u malim količinama. I žudjeti za boljim sutra, a ne žaliti da lošim danas... Jer danas će PROĆI... sutra DOLAZI... NEIZVJESNOST... IŠČEKIVANJE. SUTRA. Nikad ne znaš što se može dogoditi.
Oči... sigurno one bez razloga nisu jednake veličine sad i onda... kad se tek rodimo... oči se nikada ne mjenjaju... one zauvijek odaju čovjeka... bez obzira smije li se ili možda plače... oči su jednake... one samo odašiljaju signale... ali ne mjenjaju se... i odaju čovjek u dušu... i po tvojim očima znam da si bio dobar, da jesi i da ćeš biti jednom dobar čovjek. zbog njih vjerujem u tebe. Neki dan sam ti željela svu sreću. Želim ti je i sada. Ali dok je dan... manje me boli... stvarno... ima nešto u toj noći... Nešto što ona izvuče... i kad one najmanje posjekotine u samoći, tami i tišini počnu krvariti same od sebe iako misliš da si ih zauvijek zatvorio... I to su sekunde kad te još uvijek očajno trebam. A jedino što me tješi jest jutro i nada da će tvoje mišljenje tad bit kompletno drugačije... I još uvijek se pitam dokad će ovo ovako stajati... da se bojim otvorit drugoj osobi..? Da se bojim voljet nekog tko nisi ti? I zašto baš JA?! Nisam toliko kriva. NISAM... Zašto ovolika kazna... Nekad bi se željela probuditi bez ijednog sjećanja... a nekad žalim što ih nisyam stvorila još... sve u svemu ja još uvijek, konstantno i često...noćima mislim o tome.. to jest, o tebi... umjesto spavanja sanjam budna. Maštam. I padne suza... umjesto osmjeha... i naseli se hladnoća umjesto zagrljaja... ako sam ovo ikad ikome učinila... ako sam ikad ikoga navela da se ovako osjeća... želim da me se smakne... želim biti zahvalna, ali zašto stalno plačem? Možda nisam jaka koliko sam očekivala od sebe? Sad to ionako nije važno.
I da, sretna NOVA GODINA...
Sada bih mogla pričati o razočaranjima. Al ne želim. Ako ih već moram proživljavati, zašto bi još o tome i pisala... Mhm... uglavnom... Sutra je Badnjak. Mislim da sam osjetila Božić jednom u trbuhu. Samo jednom kao malog sitnog laganog leptira... i to posve slučajno. Sve sam manje zaljubljena u Božić svake godine. I svaki put nedostaje više i više šarenila u mojem trbuhu u predbožićno vrijeme. A voljela sam ga... Hm... što se dogodi s tim? Nekom nedirnutom voljenom prirodom koja blijedi kao previše puta prana stara izbljedjela majica. Zašto se bojim Božića svake godine? I zašto su mi bitne stvari koje bi mi svakom novom godinom trebale biti sve manje bitne... Zašto se ukopavam... Zašto ne osjećam Božić? Tko mi ga je ukrao =( želim da ga vrati. Malome djetetu, smrznutom kraj fontane koje nije u mogućnosti pomaknuti svoje prste kako bi bacilo novčić za sreću koji bi se ugušio u hladnoj vodi... I nadati se boljem..
Nakon godinu i pol dana još te uvijek tražim u drugim ljudima... Vidim te u tuđim očima... osjećam te tuđim dodirima... Topim se u tuđim zagrljajima... upotpunjavam tuđim usnama... Krijepim tuđim poljupcima. Svatko ima nešto tvoje što me vrati u život nakratko... Samo nakratko... samo ponekad. Netko oči... netko osmjeh.. onj iskreni.. ludi...dječački... netko crnu kosu... netko sočne usne... netko budalaste priče... otkvačeni smisao za humor... jake ruke koje me grle kad plačem... netko majicu koju skida kad se opijem, da me pokrije njome... netko dlanove da njima obriše moje lice od suza... netko da me grije kad je hladno... Svatko ima ponešto... ali ni kad sve njih zbrojim, opet ti nisu ni do koljena... Zašto me strah da nikad neće nitko ni biti?!?!??! Zašto me strah da ni s kim nikad neću doživjeti što sam doživjela s tobom, ono vrijeme dok sam bila najsretnija na svijetu. Dok sam imala šareni šeširić na glavi, lepršavu haljinicu, i šetala poljem tratinčica dozivajući tebe... vičući tvoje ime... Hoće li ikad itko doć na to polje posuto tratinčicama?! Da te zamjeni?! Da me oživi? Da me podsjeti što znači onoliko voljeti? Hoće li netko opet doći i čarobnim kistom ocrtati linije sreće na sad već tmurnom puteljku pokraj polja tratinčica... Hoće li netko vratiti sunce u moje obraze i podsjetiti me na tebe... podsjetiti koliko netko nekom može značiti? I da ga nikad ne zaboravim... I da me nikad ne zaboravi...
...Al s vremena na vrijeme u san mi dođu njene usne što nitko ljubit neće nježnije od mene... Prolaze zime ljeta, djeli nas pola svijeta... al ja još sanjam usne njene... ko da su kraj mene...
Pitao me jeli me razočarao. Rekla sam da nije. Jer nije. Tada.
Onda me je razočarao, i bilo bi mi tada drago da me je uopće pitao jeli me razočarao. Ali nije. Tada.
Kako je loše ne paziti na tuđe osjećaje. I kako je loše biti kriva za sve za što kriva nisam. Loše je. Bilo tada. I sada je loše....
Kao nekad davno.
Do kad će biti loše?
JESAM LI RAZBILA SVOJE IMAGINARNO OGLEDALO?
